Ako ste ikada bili na većem operacijskom zahvatu, onda ste vjerojatno upoznali svog anesteziologa, liječnika specijalista anesteziologije, čija je zadaća da vas sigurno i bezbolno provede kroz operaciju. Uz razne oblike lokalne i regionalne anestezije, anesteziolozi svakodnevno provode postupke opće anestezije, koja je potrebna za veće operacije glave, vrata, trupa i zdjelice, te nadziru i održavaju vaše vitalne funkcije (npr. stanje svijesti, razinu boli, tjelesnu temperaturu, rad srca, krvni tlak i disanje). Kod opće anestezije primjenjuju se lijekovi koji izazivaju gubitak svijesti i sjećanja, neosjetljivost na bol i paralizu mišića, a posljedično i prestanak disanja. Da biste sigurno i bez posljedica preživjeli operaciju, anesteziolog mora otvoriti i održavati otvorenim vaš dišni put.
Dišni put podrazumijeva dio sustava za disanje kroz koji zrak dolazi do pluća. Udahnuti zrak prolazi kroz nosnu šupljinu, ždrijelo, grkljan, dušnik i dušnice sve do najsitnijih mjehurića u plućima, alveola, u kojima se događa izmjena plinova (kisika i ugljičnog dioksida) potrebna za život. Također, zrak do ždrijela i pluća prolazi i kroz usnu šupljinu. Ulaz u usnu šupljinu omeđen je usnama, obrazi čine postranične zidove, tvrdo i meko nepce krov, a podjezični mišići dno usne šupljine. Usnu šupljinu najvećim dijelom ispunjava mišićni organ jezik te zubi smješteni u gornju i donju čeljust. Obložena je sluznicom, a male i velike žlijezde slinovnice luče slinu koja ima važnu ulogu u probavi hrane i očuvanju oralnog zdravlja. Usna šupljina završava ulaskom u ždrijelo. Iako su usta primarno dio probavnog sustava, u anesteziologiji predstavljaju glavni put za osiguranje disanja.
Kod uvoda u opću anesteziju (kolokvijalno možemo reći „uspavljivanja”), po davanju lijekova u venu, pacijenti gube svijest, opuštaju im se mišići te prestaju disati. Anesteziolog mora nadomjestiti funkciju disanja te otvoriti i osigurati dišni put. Na početku „uspavljivanja” pacijent udiše kisik iz spremnika preko plastične maske (tzv. maske za ventilaciju) koja je oblikovana tako da obuhvaća usta i nos kada se prisloni na lice. Vrlo brzo disanje postaje pliće i sporije, a anesteziolog posebnim manevrima održava anatomske odnose koji omogućuju nesmetan protok zraka do pluća (lagano zabacivanje glave straga, istiskivanje donje čeljusti prema naprijed) pri čemu osigurava i dobro prianjanje spomenute maske za ventilaciju na lice pridržavajući donju čeljust. Kada pacijent prestane samostalno disati, anesteziolog će to činiti za njega, putem tzv. samoširećeg balona iz kojeg će potiskivati zrak obogaćen kisikom kroz sustav cijevi te preko maske za ventilaciju, kroz nosnu i usnu šupljinu dalje do pluća. Izdahnuti se zrak vraća istim putem natrag. Navedeni postupak naziva se ventilacija maskom i samoširećim balonom. Gubitak mišićnog tonusa zbog učinka anestetika dovodi do zapadanja jezika, opuštanja mišića obraza, mekog nepca i ždrijela te je ponekad potrebno koristiti i pomagalo za dodatno otvaranje dišnog puta koje se naziva orofaringealni tubus. Riječ je o plastičnoj cijevi duljine desetak centimetara koja se postavlja kroz usta iznad jezika, slijedi prirodnu zakrivljenost usne šupljine, a otvor joj završava u ždrijelu. Pomagalo je poznato u anesteziološkoj praksi već skoro stotinu godina, a zahvaljujući njemu, održavanje dišnog puta za vrijeme ventilacije pacijenta samoširećim balonom i maskom mnogo je jednostavnije.
Operacijski su zahvati sve složeniji i dugotrajniji, stoga je nakon „uspavljivanja” i faze otvaranja dišnog puta i ventilacije samoširećim balonom potrebno osigurati i održavati otvorenim dišni put pacijenta da bi se adekvatno preuzela funkcija disanja i održalo stanje anestezije. Današnja uobičajena anesteziološka praksa podrazumijeva korištenje sofisticiranih anestezioloških uređaja za preuzimanje funkcije disanja (respirator) i za isporuku anestetika u plinovitom stanju koji pacijent udiše za vrijeme operacije čime se održava stanje bez svijesti.
Uobičajeni način osiguranja i održavanja otvorenog dišnog puta jest postavljanje tzv. endotrahealnog tubusa (cijevi duljine 30 cm, različite debljine i unutarnjeg promjera, izrađene od polivinilklorida s balončićem na donjem kraju) kroz usnu šupljinu, ždrijelo i grkljan do dušnika. Navedeni se postupak naziva endotrahealna intubacija. Za uspješnu intubaciju (umetanje tubusa) i prikaz svih relevantnih struktura, prije svega glasnica između kojih tubus uvodimo u dušnik, najčešće koristimo laringoskop. Laringoskop je kruti metalni instrument koji se sastoji od drške i zakrivljene špatule. Anesteziolog špatulu umeće u usta uspavanog pacijenta od desnog usnog kuta prema lijevo, zatim pomiče jezik ulijevo te odiže prema gore jezik i cijelu donju čeljust da bi prikazao grkljan, odnosno glasnice i napravio put za prolazak tubusa. Danas postoje razni modeli laringoskopa, npr. s kamerom na vrhu špatule i prikazom slike na ekranu (tzv. videolaringoskopi). Kada se tubus ispravno pozicionira s donjim otvorom u dušniku, oko tubusa se napuše balončić koji dodatno brtvi i ne dopušta prolaz zraka (ili sline, krvi, povraćenog sadržaja) mimo tubusa do pluća. Tubus se zatim spoji na respirator koji dalje obavlja funkciju disanja umjesto pacijenta. Posebno je važno naglasiti da se tubus potom mora učvrstiti i osigurati od pomicanja ili ispadanja nekom od metoda (npr. lijepljenjem flasterom za kožu lica, vezanjem zavojem oko glave i sl.).
Osim navedene metode endotrahealne intubacije, danas je popularno i korištenje tzv. supraglotičkih pomagala ili laringealnih maski, modificiranih tubusa koji se također postavljaju kroz usta. Otvor im ne završava u dušniku, već iznad grkljana i glasnica, a u pravilu imaju neki oblik balončića koji se napuhuje u ždrijelu i brtvi dišni put. Skloniji su dislokaciji od endotrahealnog tubusa te se također moraju dobro fiksirati nakon umetanja. Takva supraglotička pomagala nisu metoda izbora za sve operacije u općoj anesteziji niti za sve pacijente, međutim dobra su alternativa u nekim situacijama.
Opisane metode otvaranja, osiguranja i održavanja dišnog puta nisu bez potencijalnih rizika i komplikacija. Za uspješnu vizualizaciju glasnica s pomoću laringoskopa, anatomske se strukture moraju pomaknuti iz uobičajenih anatomskih odnosa, a probleme mogu stvarati npr. ograničeno otvaranje usta, poremećaji temporomandibularnog zgloba, velik jezik, izbočeni gornji sjekutići, deformiteti usnica, duži brkovi i brada, ograničena pokretljivost vrata, deformiteti glave i vrata, pretilost, povećana štitnjača. Klimavi zubi i rasklimana zubna protetika predstavljaju opasnost jer uslijed korištenja laringoskopa mogu lako ispasti, a pacijent ih može udahnuti uz kasnije ozbiljne posljedice. Zbog toga sve mobilne zubne proteze i nakit u usnama, jeziku, nosu (tzv. piercing) moraju se ukloniti prije dolaska u operacijsku salu. Anesteziolog će pri anesteziološkom pregledu uvijek pregledati i evaluirati vaš dišni put, uključujući i zubni status. U anesteziološkom prijeoperacijskom upitniku potrebno je navesti sve stomatološke zahvate, postojanje protetike, implantata, mostova, navlaka, okrhnutih ili klimavih zuba. Također, svakako je potrebno navesti ako ste kod ranijih zahvata imali oštećenje zuba (isto bi trebalo biti navedeno i na vašem otpusnom pismu nakon operacije). Neke anatomske varijacije ili patološka stanja poput nabrojenih mogu predstavljati čimbenike rizika za tzv. otežani dišni put (otežano otvaranje dišnog puta, otežana ventilacija na masku samoširećim balonom, otežana intubacija ili postavljanje supraglotičkog pomagala što može bolesnika vitalno ugroziti).
Iskusan će anesteziolog uvijek riješiti problem i uspostaviti adekvatno disanje kod pacijenta jer je riječ o vitalnoj funkciji, a neodgovarajuće uspostavljen dišni put dovodi do fatalnih posljedica. Pri zbrinjavanju dišnog puta, posebice u slučajevima otežanog dišnog puta, lako mogu nastati akutne mehaničke ozljede usnica, zuba, jezika, sluznice usne šupljine, ždrijela, grkljana i dušnika. Prema podatcima iz Ujedinjenog Kraljevstva male posjekotine i nagnječenja usana i jezika nastaju u 5 % slučajeva, a cijele za nekoliko dana. Veće ozljede zuba koje zahtijevaju naknadnu stomatološku intervenciju ipak su rjeđe (5 : 1000) i uglavnom nastaju kod osoba s postojećom zubnom patologijom. Ako imate klimave zube, osjetljive i krvareće desni, a čekate operacijski zahvat, svakako se savjetuje da posjetite svoga liječnika dentalne medicine.