Autotransplatacija zuba kod djece

Jelena Valpotić dr. med. dent.
Specijalistica dječje stomatologije
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, transplantacija se definira kao prijenos ljudskih stanica, tkiva ili organa s davatelja na primatelja s ciljem vraćanja tjelesne funkcije.
Transplantacije se s obzirom na genetički odnos primatelja i davatelja dijele na autologne, singenične, alogenične i ksenogenične.
Autologna transplantacija (autotransplantacija) podrazumijeva prijenos transplantata s jednog mjesta na drugo unutar iste jedinke; pacijentovi vlastiti zubi prenose se s donorskog mjesta u vlastitu postekstrakcijsku alveolu ili kirurški pripremljeno mjesto, u kosti iste donorske ili suprotne čeljusti.
Singenična transplantacija (izotransplantacija) je prijenos transplantata između dviju genetički istovjetnih jedinki, što je slučaj kod jednojajčanih blizanaca.
Alogenična (homologna) transplantacija je prijenos transplantata među genetički različitim jedinkama iste vrste.
Ksenogenična ili heterologna transplantacija je prijenos transplantata s jedinke jedne vrste na drugu jedinku druge vrste.
AUTOTRANSPLANTACIJA ZUBA
Autotransplantacija zuba kirurška je tehnika presađivanja zuba ili zubnog zametka kod iste osobe iz jedne u drugu alveolu.
Od posebnog je značaja u djece i adolescenata s nedostatkom zuba zbog traume, hipodoncije ili karijesa, kod zubi s lošom prognozom kada se sanacija dentalnim implantatima ili protetska sanacija ne preporučuju zbog nedovršenog rasta i razvoja skeleta.
Naime, kod nezavršenog rasta i razvoja kostiju gornje i donje čeljusti, dentalni implantati ne mogu se koristiti jer ometaju pravilan rast alveolarnog nastavka.
Nasuprot tome, uspješno transplantiran zub očuvanog parodontnog ligamenta slijedi i doprinosi fiziološkom razvoju alveolarnog nastavka i metoda je izbora za nadomještanje izgubljenog zuba kod djece i adolescenata.
Kod pacijenta s uspješno transplantiranim zubom obnavlja se proprioceptivni osjet u parodontnom ligamentu, što osigurava prirodan osjećaj tijekom žvakanja.
Uspješna autotransplantacija omogućava poboljšanu estetiku, razvoj čeljusti, formiranje zubnog luka, žvačnu funkciju i govor. Također održava volumen alveolarne kosti, prirodan prostor i morfologiju alveolarnog grebena.
Postupci koji su nužni kako bi se obavila uspješna autotransplantacija zuba uključuju podrobnu kliničku i radiografsku analizu, precizan plan terapije, kirurški zahvat, po potrebi endodontsku terapiju, rehabilitaciju i daljnje praćenje. Idealno je izvršiti transplantaciju prije nego što korijen dosegne punu dužinu i dok je apikalni foramen još otvoren.
Dva su tkiva od presudne važnosti za uspjeh autotransplantacije: pulpa i parodontni ligament.
Pri vađenju zuba donora za transplantaciju odmah se prekida krvna opskrba, stoga je za preživljavanje pulpe najvažnija revaskularizacija. Studije na transplantiranim zubima pokazuju da se mladi zubi u tijeku razvoja korijena mogu revaskularizirati. Uspješnost cijeljenja povezana je s razvojem korijena.
Kontraindikacije za autotransplantaciju odgovaraju uobičajenim kontraindikacijama kod oralnokirurških zahvata: manjak kosti u alveoli na mjestu implantacije, komplicirana ekstrakcija donorskog zuba, zubi kompromitirani parodontnom bolešću s gubitkom pričvrska više od 1/3 površine korijena.
Za donorski zub obično se izabire treći molar, premolar, prekobrojni zub ili bilo koji zub za koji se procijeni da je od smanjene važnosti u denticiji. Transplantirati se mogu zubi u različitim fazama razvoja, od zubnog zametka do zuba sa završenim rastom i razvojem korijena, u fiziološku alveolu iz koje je prethodno izvađen zub ili kirurški napravljenu alveolu.
Autotransplantacija se izvodi pod lokalnom ili općom anestezijom. Sat vremena prije operacije započinje se antibiotska profilaksa amoksicilinom koju pacijent nastavlja sljedećih tjedan dana.
Prvo se ekstrahira zub na mjestu implantacije ili se, u slučaju nedostatka zuba, obrađuje alveola karbidnim ili dijamantnim svrdlom uz hlađenje fiziološkom otopinom. Potom se ekstrahira zub donor uz što je moguće manje traume da bi se maksimalno sačuvao intaktni parodontni ligament. Vrijeme manipulacije zubom donorom treba biti što kraće i treba izbjegavati kontakt s korijenom zuba. Potom se zub smjesti u novu alveolu koja mora biti 1-2 mm šira i dublja od zuba donora radi očuvanja parodontnog ligamenta. Time se postiže i optimalni kontakt zuba s koštanim zidom radi bolje opskrbe krvlju. Ako je potrebno dodatno oblikovanje alveole, transplantat se može pohraniti u originalnu alveolu dok se prilagodba ne završi. Zub treba biti u infraokluziji kako bi mu se omogućilo izrastanje paralelno s razvojem korijena tijekom sljedećih mjeseci. Ako je potrebno, radi boljeg pozicioniranja u zubnom luku, zub se može i rotirati. Šavovima se transplantat stabilizira te se dodatno fiksira žičano kompozitnim splintom.
Manja stopa uspješnosti je kod autotransplantacije zubi s potpuno formiranim korijenom jer tada postoji povećan rizik od nekroze pulpe i potreba za endodontskom terapijom.
Literatura pokazuje da autotransplantacija ima bolju prognozu kad se izvodi u mlađih pacijenata s nezrelim zubima donorima. Studije praćenja u razdoblju 3-14 godina pokazuju da je vitalitet pulpe sačuvan u 90-96% nezrelih donorskih zuba. Iako se transplantirati može u svim stupnjevima razvoja, preporuka je da se za postupak odabiru zubi otvorenog apikalnog foramena koji su dosegli do ¾ predviđene duljine korijena.
Autotransplantacija se smatra uspješnom ako postoji:
1) pozitivan vitalitet, normalan parodontni ligament i normalan razvoj korijena
2) endodontski tretiran zub, normalan parodontni ligament i normalan razvoj korijena
3) pozitivan vitalitet, normalan parodontni ligament i skraćen razvoj korijena
4) cijeljenje okolne kosti.
Neuspjehom se smatra nekroza pulpe, resorpcija korijena i ankiloza.
U slučaju neuspjeha, uvijek je naknadno moguće ugraditi dentalni implantat. Ipak, usprkos relativno niskim troškovima u usporedbi s tradicionalnim metodama rehabilitacije, kao što su dentalni implantati, i visokoj stopi uspjeha, autotransplantacija zuba zahtijeva pažljiv odabir slučaja, profesionalne vještine kliničara te suradnju pacijenta, a ukoliko je maloljetan i njegovih skrbnika.